XXXI session – Pipanje

U ime Ujedinjene Galaktičke Federacije… ne, ovaj, u ime Imperije, hapsim tebe, Žan Luče Pikar… Ne, Žan Lo, zbog svih prestupa protiv Imperije. Krenućeš sa nama, milom ili silom.

U tom trenutku, Arija stiže i pokuša da ispregovara nešto, merkajući poveću vojsku koja se tu stvorila.

„Kako znate da je to on?“, upita ona. „Vidite da ima kacigu. Može da bude bilo ko.“, nastavi trepćući okicama.

„Molim vas, ne mešajte se“, odgovori oficir. „Znamo vrlo dobro ko je on“, i pokaza prikaz nesrećnog Manda sa sve oznakicom na mapi koja se pojavi u vazduhu iznad neke pločice.

Pošto sam dovoljno čekao da vidim šta se dešava, a i, činjenica, malo su me i isprozivali Kazimir i Ilvar, krenuh ka Mandu i vojnicima koji su ga opkolili… lele, dosta ih je.

Pa, da probamo malo da ih zaplašimo – da vidimo, da li su navikli na zmajsku auru…

I taman krenuh da se rogušim (to je ono što ide pre nego što se narogušite) kad iza mene, uz huku, buku i svuš i sviš, sleti… brod. Vidiš Mando, ovako izgleda kad radi. A ne ona tvoja krntija.

Iz broda iskočiše neko čupavo ogromno stvorenje koje samo zavija i riče, i jedna… devojka valjda. Ženstvenija verzija Manda, koja mu povika da dođe.

E, tu sad krenu haos. Toliko od pregovora.

Mando napravi salto unazad i krenu ka brodu, i poviče: „Bežite!“

Arija instiktivno baci vatrenu loptu, ali nekim čudom, ne u mene, već u gomilu vojnika koji krenuše da nasumično pucaju na sve strane. Da li od vatre ili haosa, očajni su u pogađanju, tako da su i Mando i Arija skoro neoštećeni uspeli da se odmaknu.

Međutim, ako ne pogađaju vojnici, pogađa neko drugi. U to se sa neba sruči na mesto gde je Mando bio do malopre, takva eksplozija, da smo i Mando, i Arija i ja i ovi njegovi drugari i vojnici odleteli u tri lepe… Čak se i onaj brod nakrivio i počeo da puši.

Kad se dim raščistio,  Mando ne samo da je nekako u uspeo da stigne do broda, već opali svojim topom tačno u nesrećnog generala koji je krenuo da ga hapsi.

E, batali ovo.

Dok sam se povlačio, videh da na mestu gde je general bio, sad nema ni generala, ni zemlje, ni trave… Samo je u pozadini cele gužve Kazimir, koji dosta neuznemiren svime ovim, krenu da pali vatru za ručak pomoću zapaljenih komadića (nadam se ne generala) razbacanih po celoj plaži.

Opet eksplozija – pa to sad ovaj čupavi baca neka čuda… I IMA LI KRAJA OVIM VOJNICIMA?

Pa dobro, jesu li vas zečevi pravili? Je l neki čarobnjak iza, znojav, baca neke duplirajuće magije? Je l ih iz šešira vadi…

Kako ih počiste Mando, Arija i Mandovi drugari, tako se pojavi još njih 10.

E, neki i stigoše do ovog čupavog – jedan mu se prišunja i prikači mu nešto na leđa. Nema šanse da je nešto dobro, evo pišti.

E pa neće više moći ovako. Kad su pogodili i ovu žensku verziju Manda, morao sam da se umešam. Čak iako nosi kacigu sa razlogom, ovo ostalo nije uopšte loše.

Bacih hipnotišuću magiju da malo zaokupiram ove vojnike, i dok Mando doskoči da je zaleči, dadoh mu malo bardovske inspiracije – ko zna, možda mu se posreći… ako pretekne.

Dok sam se povlačio na bolju poziciju, videh krajičkom oka, da Ilvar zamaha nešto rukama, i odjednom se diže magla i zakloni deo plaže i neki čudni pipci izađoše iz zemlje.

Odlično, taman da sredi par ovih vojn… ček, pa ovo su neki nevaljali pipci. Umesto da dave ove nesrećnike, oni ih samo pipkaju… I to na čudnim mestima. E Ilvare, Ilvare…

Da nije Arije i njenih vatrenih kugli, ne bismo daleko došli sa ovim pipkanjem. Međutim, nova eksplozija nas sve potrese, jer ono što je pištalo na čupavom, je detoniralo svom silinom i odbacilo i jednog od tih vojnika što je zujao okolo, i onu nesrećnu Mandovu drugaricu i Manda, i još više oštetilo brod…

Taman smo izašli iz pakla i evo nas opet u sred nekog sranja. I gde su Bubimir i Kazimir?

A, evo i do njih je stiglo malopre pomenuto sranje. Hrpa vojnika i njih okruži. Jedan krenu ka Ilvaru ali ga brzo sasekoh… rečima te se zbuni i promaši ga za dlaku.

Za to vreme, Mando uskoči u brod… e zar ćeš sve da ostaviš na cedilu, nesrećni Mando.

Ja zalečih ovu njegovu nesvesnu drugaricu a da ne ispadne da se Arija samo zabavlja, bacih i ja jednu vatrenu lopticu – čisto da doprinesem eksplozijama i da razjebem plažu još malo.

Ilvar, opravdano besan zbog napada na sebe, krenu sa božanskom furijom na nesrećne vojnike okolo – bogami, ne bi im bio u koži kad ovolika grdosija krene sa ovim krvavim očima na njih… Samo kad bi prestao da ih pipa ovim pipcima, evo ga opet, sad je i meni malo neprijatno da to gledam…

I odjednom, u sred ovog haosa i pometnje, nešto se desi… neka silovita vrtoglavica se spusti na nas i poslednja stvar koju videh je da  se oko mene svi moji saborci teturaju, hvataju za glavu i kreću da padaju na zemlju… odnosno pesak…

Pfffrt… otkud ovoliko peska u ustima… I ko to vrišti „silovanjeee“?

Okrenuh glavu i videh Ariju kako paniči od nekog čiče koji se nadneo nad njom. Idi bre, pa on i da hoće nema čime. Ruke mu drhte i ima neki… giht ili šta već, vidi kako su mu zgrčeni prsti.

Mada, zaleči Ariju tim čudnim pokretom ruke. A i ceo je čudan, mator je vidno, ali mu je lice nekako blago i mladoliko. Iznošena monaška odora, seda kosa i tamne, dosta prodorne oči.

Čudan.

„Ko si ti?“, upita ga Arija.

„Brat Nihil, kćeri moja. Za prijatelje – Nile. Bežim od ovog užasa“, nastavi on, „od uništitelja sela gde sam ceo život služio. Iz moje Kaluđerice divne…“ zavapi on. „Video sam razaranje i ovo zlo kako odleće i od tad bežim.“

Dok je to pričao, zaleči Kazimira i krenu ka meni. „Neka, ja ću sam“, odgovorih mu i krenuh da se zalečim.

Hm… Ništa.

Haj’mo opet, malo jače…. Hnnghg…

I dok su me ostali gledali kako se mazim i dodirujem, jaka sumnja krenu da me ispunjava Kao da je ovo što sam se osećao drugačije od kad smo izašli iz Avernusa nešto mnogo ozbiljnije.

Još jedan mali test – priđoh Ilvaru i krenuh da ga zalečim dodirom, je s’ malo na nezgodnom mestu, ali dobro, nit’ je svestan, nit’ je to sad toliko bitno... I krenuh opet da se napinjem.

U to se probudi Ilvar, ja sav srećan uzviknuh kako sam ga zalečio i brzo sklonih ruku pošto sam ga video kako me je pogledao i povukoh se nazad, dosta uznemiren. Moja veza sa božanskim, moj paladinski zavet koji je Tiamat načela je sad definitivno razbijen. U meni više svetog ratnika nema.

Da skrenem misli, priđoh čičici i nakon njegove tužne priče krenuh da nas konačno predstavim. Ja sam Zmago Goldscale, legendarni ratnik družine Povratnici bezdana, pobednik paklenih olimpijskih igara Avernusa!“ I tu zastadoh.

Družine više nema.

I kako to shvatih – zapevah melanholičnu pesmu o Astarothu, našim avanturama, Thorstenu, Mandu – kako smo se upoznali, kroz šta smo prošli…

E šta znači kad naiđeš na zahvalnu publiku – Niletu suze niz lice potekoše. Vidi se da sam ga dirnuo. I čim završih, stadoše i suze. To ti je pravi ljubitelj umetnosti.

Zaokupiran svojim fantastičnim nastupom, nisam ni primetio da je Arija upala u trans. Ma nema, sve sam bolji I bolji u ovim mojim izvođenjima.

Da li je zbog pesme ili ne, ali Arija izađe uskoro iz transa i objasni šta se desi – u svom transu pojavio joj se Azdraka, i rešio da se malo iskupi i to ni manje ni više tako što joj je raskinuo pakt koji je imala – više ne duguje onom demonu ništa. Kako nam reče, Azdraka joj nežno izvuče onaj krvavi rubin iz grudi i najednom prestade njen dug.

I dalje je čarobnica, samo joj onaj Brankodeus ne diše više za vratom.

No, mnogo bitnije je da smo saznali šta se desilo sa Thorstenom – gramzivi patuljak je svojom voljom ostao u paklu. Ponovo mu se pojavio Nihil, ponudio mu novi ugovor ali po rečima Azdrake, Thorsten ga je uzeo, zafrljačio u vis i uz ludački smeh, u punoj brzini na motoru probio vrata i pravo se zaputio na Bela, Zarijel i ko zna koga još…

E prokleti patuljku, pa zbog tebe sam spreman bio opet nazad u pakao  a ti nas sve namerno ostavi. To je to, opet su mi patuljci na vrhu liste najomraženijih likova!

Povratnici bezdana više ne postoje!

Ako se Ilvar i Kazimir pokažu dobro, možda smislim novo ime.  I Bubimir isto. Čiča je suviše krhak… krhk.. krt? Slabašan.

Pošto smo se svi razbudili i sredili, postalo je jasno da je prošlo malo više vremena, možda čak i čitav dan. Krčanje u stomaku nam samo potvrdi to saznanje, te se Kazimir i Ilvar latiše sređivanja čamca i pecanja ručka za danas.

Ja za to vreme se skinuh i konačno se oprah posle ko zna koliko vremena. PA PECAJTE MALO DALJE, VIDITE DA SE RASTAPA SA MENE!

Da se još nešto desilo, videh kad skinuh oklop – tad shvatih da ga ja više ne mogu da nosim i da sam od ovog boravka u paklu izgubio na snazi a malo postao agilniji. Moraću pod hitno da nađem neki malo lakši oklop, ovako gologuz dalje teško da ću moći.

Kad smo se sredili, oprali i jeli, upitah Kazimira i Ilvara da mi objasne gde se nalazimo. Posle malo muke da nađemo zajedničke lokalitete, shvatih da smo na ostrvu, jako daleko od Nevervintera i da je prošlo mnogo meseci od kad smo mi završili  u Avernusu a Tiamat izašla.

Ono što je jasno je da moramo nekako da odemo sa ovog ostrva. Po rečima Ilvara, najbliži grad je na 2 dana brodom i tamo moramo da odemo kako bismo se snabdeli i spremili za dalje.

„Ali imamo samo jedan čamčić“, primetih, „sigurno ne možemo svi da stanemo i veslamo dva dana?“

„Postoji drugi način“, uz malo oklevanja nastavi Ilvar. Ispostavlja se da relativno blizu, postoji par ostrva i da je na jednom od njih baza pirata koje Ilvar zna. Nisu baš prijatelji ali nisu ni neprijatelji i uz pravu cenu, mogli bismo da se dogovorimo da nas prebace do grada. Tamo ćemo naći brod i posadu.

Dobro, zvuči kao plan i posle dosta pregovaranja odluka pade da u čamac uđemo Ilvar, Nile i ja. Po nemirnom moru stigosmo nekako do dva ostrvca koja prave prirodni kanal i uvalu. Međutim, kako smo im prilazili, videsmo da iz vode izbija neki sjaj. Uz par brzih zaveslaja dođosmo na to mesto i ispred nas se ukaza olupina potopljenog broda.

„Ilvare, je l’ ovo opet taj neki tvoj potonuli brod“, našalih se malo. Divno, ode jedan član družine kome nijedan brod nije radio, pojavi se novi sa istim problemom… E srećni zmaje, da nas pogledaš ponekad?

Pokušah da osetim zlo oko sebe, ali se svatih da više taj deo mene nije tu. I tako, potrešen tom mišlju krenuh da veslam dalje, kad neka čudna sila poče da nas drži u mestu. Ne vredi, koliko god da zapinjemo Ilvar i ja, čamac ni da mrdne.

Ubrzo razlog postade jasan – ispred nas, more krenu da ključa i ogromno, kolosalno čudovište izroni iz vode. Telo i glava su mu prekriveni algama i morskim životinjicama, voda mu se sliva sa svih strana a miris slane vode pomešan sa truleži nam ispuni nozdrve.

„Ovaj, pomaže bog?“, započeh ja, ali uzalud. Iza ove morske trave, razuma nema.

Dobro, probali smo na lep način. Nile nas blagosilja, a ja bacih magiju disonantnih šapata i gle, za promenu uspe. Kolos, pobeže vidno zbunjen ali povuče i nas sa sobom i prizva neke utvare.

Ilvar nastavi po svom starom običaju da priziva pipke i da pipka utvare. IMAŠ LI IMALO SRAMA, ČOVEČE?!

Za ovu priliku, uzeh čarobni štapić čudesa i reših da vidim koju magiju će baciti – opa, dupla slika. Da vidim sad kako ćete!

Nile krenu da baca magiju i ja prepoznah duhovne čuvare, ali se pojaviše neka čudesa i monstrumi. „To su moja napaćena braća“, dobaci Nile, očigledno videvši moj pogled.

Čudan monah,lepo rekoh.

I dok je Ilvar pipkao a Nile prizivao, utvare dođoše do nas i napadoše. Jedna od mojih duplih slika nestade i ja krajičkom oka spazih da je kolos nestao i da je voda počela da se opet komeša.

Vinuh se u vazduh na vreme, jer izroni ispod čamca neman i zbaci ovu dvojicu pravo u vodu. Međutim, taj potez ga je doveo tačno u domet Niletovih neprijatnih čuvara koji krenuše da ga biju. Ilvar, ne sačekavši ni trena, baci neku magiju  i mrtvačka zvona se začuše a morskom čudovištu uvenu deo algi.

Najednom, sve se utiša oko nas, i neka zlokobna tišina se spusti. Na tren kao da je sve stalo. Međutim, krenu neki vetar niotkuda, more se uzburka i iz vode, krenu da se pomalja nešto ogromno i crno.

JOŠ JEDAN BROD!

Crnji od noći, ispred nas se u svoj svojoj veličanstvenosti ukaza brod kakav nisam u životu video. Dobro, nije da sam video nešto brodova, ali znate kad vidite nešto ovako da nije baš redovna pojava.

Iako star i pun ožiljaka iz ko zna koliko borbi, brod je u fantastičnom stanju. Grede se sijaju na suncu kao da imaju sopstveni život, a zvuk drveta koje krcka na vetru dodatno mu daje na osećaju masivnosti. Iako nema nigde nikoga, iz otvora na boku dopire neka sablasna svetlost, a  brod se kreće kao da ga neko vešto vozi.

U tom trenutku, otvoriše se dodatni kapci i iz njih proviriše topovi koji zapucaše ka nama. Međutim, izgleda da ne gađaju nas, već ovo čudo – pogodi ga jedno đule a ja iskoristih priliku pa bljunuh vatru i opalih ga sa leđa.

Na svu sreću, Nihil i Ilvar izbegoše najgore, ali neman prizva još utvara i zaroni pod vodu.

Kao da su osetili da im je brod veća pretnja, sve utvare se uputiše ka brodu. Ilvar, shvativši da to ne sme da se desi, krenu za njima. U tom trenuku, ispod čamca sa Niletom izroni neman i podignu ga iznad glave.

„Spusti me, odmah!“, zapovedi hladno Nile i kolos ga posluša, i još dobi po glavi od ovih čudnih čuvara koji se roje oko Nileta.

Da je sad prioritet da se utvare zaustave, da ne zaposednu brod, svima postade jasno. Ja zaronih u sebe i osetih novi nalet magije. Abrakadabra tako mi zmajskog oka, kolos je sad koka!

I uspe!

Na mestu nekadašnjeg čudovišta prekrivenim algama, je vidno zbunjena i iritirana kokoška.

Sleteh u vodu i uzeh je pod mišku. Dobro, sad smo mirni sat vremena. Da vidimo kako da rešimo ove utvare.

Ilvar u punom trku kroz vodu nekako stiže do broda, ali kasno, utvare se već popeše i počeše da polako okupiraju brod.

Nile prizva sledeću magiju i kao neki krvavo crveni kristali se pojaviše i napadoše utvare. Ilvar upade u razjareni režim i doskoči na palubu spreman da pokida i utvare i jedra i konpce i bilo šta drugo što mu se nađe na putu.

Ja se vinuh opet u nebo sa kokicom pod miškom i krenuh da bacam magije. Nile se isto približi i zvuk mrtvačkih zvona opet ispuni vazduh i jedna od utvara se rasprši.

lvar u svom besu razvali drugu i ja se taman približih dovoljno da bacim još jednu magiju koja protrese brod i golijata ali dovoljno da se utvara poremeti i da jedan veoma besan varvarin dobije šansu da završi i drugu.I tako, zajedničkim snagama, nas trojica heroja savladasmo morsku neman i utvare i osvojismo brod!

I imamo koku.

Za razliku od broda sa kojim znamo šta ćemo, koka je malo veći problem.

Koji će postati još veći za jedno pola sata.

I tako, iako mi je pomalo žao, poleteh sa kokoškom pod miškom iznad najbližeg ostrva, visoko, što više mogu i pustih koku.

I poništih magiju.

Ostrvo ispod je dobilo jedan novi krater, a more je postalo malo bezbednije za plovidbu.

Krenusmo nazad ka Ariji, Kazimiru i Bubimiru i kako se približismo ostrvu, mene ponese inspiracija i krenuh u baladu o morskim herojima, kapetanima Crnog bisera koji utvare rasteruju a nemani u koke pretvaraju.

Nile oduševljen mojim nastupom (vidi se da je čovek od stila koji razume umetnost) baci magiju i pojača moju pesmu. Evo, vidim Kazimira kako se za glavu hvata od oduševljena i uzbuđenja.  I njega je pesma potresla.

Pristadosmo dovoljno blizu da se svi ukrcaju i u tom trenutku, shvatih da je novo poglavlje naše avanture upravo počelo. Možda sa drugačijom postavom nego što je startovalo, ali sa istim duhom i još većom težinom.

Napred kapetane!